Bajke i svjetovi

MOJI LINKOVI

04.04.2017.

Rionino breme

„Pogni glavu ulazeći ovdje, dječače!“, reče Theodoric, Lučonoša kralja Aramiela. Pred njima se ukazao Toranj, na čijem je vrhu i na najblještavijem suncu mogao da se vidi plamen koji je usmjeravao brodove od opasnih hridi. „Luciane, ovo je mjesto sveto. Možda ne po standardima Hrama, ali svakako po standardima čovjeka, jer ona koja ga je izgradila, ona će zauvijek ostati urezana u historiju ovog svijeta.“

Ušli su kroz raskošnu kapiju u predivno predvorje. Toranj je bio prostran, veoma prostran, dovoljno širok da se u njega smjesti trideset ljudi rame uz rame, i da nikome od njih ne bude tijesno, i ukrašen finim rezbarijama i slikama urezanim u crni kamen. Bilo je mnogo kipova koji su krasili zidove, od kipova ljudi i Hierofanta, preko kipova raznih životinja, do najvećeg, koji je bio uobličen kao golema sova kukuvija.Njene goleme okrugle oči kao da su bile žive, i prodirale su u mladićevu dušu, ili mu se tako barem činilo. Ovako mora da se osjećaju ljudi pod pogledom jednog Medija, pomislio je.

„Sigurno već znaš sve o Rioni, tvojoj zemljakinji.“ Oboje su bili sa otoka Vestrelahna, od kojih ih je sada dijelilo Blijedo more. Ljudi sa otoka su bili nešto višlji od ostatka Amotyra, i svi su imali plave oči, što su mitovi pridavali vodama rijeka Avandth i Uruzal, na koje je Hasdiel u davna vremena postavio poseban blagoslov. Većina medija je bila sa Vestrelahna, što je zajedno sa bojom njihovih očiju izrodilo izreku Otočke oči najbistrije vide. Lucian je znao sve što se u knjigama moglo pročitati o ponositoj Rioni, graditeljki bez premca. Znao je njen život skoro napamet.
„Da, gospodine. Naučio sam mnogo o poštovanoj Rioni.“, potvrdio je Lucian, na što je mentor samo klimnuo. Theodoric je bio čovjek blagih crta lica, punačkog tijela i širokog osmijeha koji je otkrivao red blještavo bijelih zuba. Kao i svi muškarci sa sjevera Eogithira, nosio je prsten na svakom prstu desne ruke, a lijevu je poštedio toga tereta, i zamijenio ga mnogim detaljnim tetovažama i runama.
„Danas ćeš otkriti da znaš samo djelić onoga što je ona zaista bila.“, nasmijao se Theodoric, i njegove se usne razvukoše u osmijeh. Bio je glatko podbrijan, što je bila rijetkost kod medija, jer su voljeli da imaju duge i guste brade, u nadi da izgledaju što mudrije i misterioznije. Bio je to hir kojeg su skoro svi mediji dijelili.

Njihovi koraci su odjekivali prostranim predvorjem, odbijajući se od tijela statua i glatkog poda. Theodoric ga je vodio kao statui sove, za koju je znao da je bila posvećena golemim sovama koje su nastanjivale šume Miboratha, tik iza gorja Aprean. Riona je voljela ove sove, kako će kasnije Lucian da otkrije, imala je i razloga da ih voli.

„Danas, moj dobri Luciane, učiš kako je to zaista gledati.“, reče Theodoric, i postavi ruku na sovu. Pokretom očiju naredio je da i Lucian učini isto. Dječak je poslušao bez riječi.
Odjednom se našao na pramcu broda, zajedno sa svojim mentorom, koji je nijemo posmatrao jednu djevojčicu zlatne kose svezane u dvije pletenice, kako se drži za ogradu i gleda oblake koji su brzo nadirali sa horizonta.

Oluja je sve više uzimala maha, i oblaci koji su maločas bili daleko na horizontu sada su dopuzali, nošeni snažnim vjetrovima, i iz svoje utrobe počeli da ispuštaju goleme kapi kiše, od kojih je svaka bila teška i hladna kada bi se rasula na djetetovom čelu. Valovi su se razbijali o pramac broda, njihajući ga kao golemu kolijevku, i na tren se činilo kao da će svi mornari, koji su vrludali tamo-amo, sklanjajući jedra i pokušavajući da stabilizuju brod bez imalo uspjeha. Uzvikivali su i vrištali, a brod se njihao i njihao.. U daljini se čulo valjanje groma, zvuk koji je sporo prelazio preko njihovih glava, a tamu koju su oblaci iznenada nadnijeli nad njih prekinuo je blijesak munje, koji je ostao par trenutaka poput ožiljka na njihovom vidnom polju.

„Riona, da si odmah došla ovamo!“, glas njenog oca je prosjekao grmljavinu i buku valova čije je nesprestano tupkanje od strane broda činilo da se sve oko nje čini kao daleki san.

„Ovo je dan kada...“, započe mladić, ali ga Theodoric prekide.

„Ni riječi! Sada gledaj, kada se sve odigra, ako budeš imao pitanja, pitaj ih.“, reče mentor, i rukom odreza ostatak Lucianovog pitanja.

Valovi su nosili brod na Tagealthske hridi, nadomak poluotoka Tagola, gdje su mnogi brodovi sreli svoj kraj, i gdje su tijela mnogih moreplovaca željno iščekivala nove prinove. Mornari koji bi iz Heletrisa kretali ka Thlunu, otoku mudraca, u širokom su luku izbjegavali oštru kičmu Tagorlatha, i s dobrim razlogom.

Već se polagano čulo struganje broda od niže kamenje zloslutnih hridi, i kapetan je već okretao brod, pokušavajući da nadmudri morske struje i ipak se domogne luke u Aaneshu. Njegova gusta brada se njihala dok je stajao na palubi držeći se za jarbol, natopljena kišom i morskom vodom.
Njen otac je pojurio iz donje kabine ne bi li je uzeo za ruku i poveo u utrobu broda, ali kad je bio na dohvat ruke, stravičan zvuk pucanja drveta ispunio je sve oko njih, i otac se udaljavao, odjednom nošen silinom udarca, dok se brod počeo da raspada na svoje dijelove..
Riona se odjednom našla u vodi, boreći se da ispliva na površinu, a drugi čas već su je valovi bacakali kao da je bez težine. Tu negdje, u golemim i silnim valovima Blijedog mora, Riona je izgubila svijest.

Kada je došla sebi, vidjela je nad sobom beskonačno plavo nebo, kakvo samo može da se vidi na Tagolskim obalama, i tiho je jecala. Oko nje je bilo izobilje naplavljenog drveta, pocijepanih komada odjeće i dijelova jedara. Tog dana, na toj plaži, Riona se zaklela da će ovo beskonačno nebo biti probodeno njenom voljom.

No, nije bila sama. Iz morske vode izgmizalo je dugo , krljuštima prekriveno tijelo goleme zmije, kakve su nstanjivale priobalne dijelove Tagola, gdje su mogle da se
bez straha nahrane nesretnim moreplovcima nasukanim na hridi. Ova je pratila Rionin put, i ponadala se nešto drugačijem obroku. Svježijemu obroku. Pomislivši kako je jedna od ovih zmijurina progutala njenog oca, Riona je zaplakala gorko, veoma gorko, i pustila snažan urlik iz prsiju.

Lucian je osjetio bol koju je ona osjećala, ili njen mali dio, koji nije izblijedio brojnim stoljećima koja su prošla od Rioninog vremena do ovog trena- i bilo mu je teško, veoma teško. Kao da se prostor oko njega stegnuo.

„Možeš pomisliti koliki je njen bol bio, kada i sada odzvanja vremenom.“, reče Theodoric.
Zgrabila je jedan komad naplavnog drveta, dosta težak komad vrata, napuknuo tako da je imao vrlo oštar vrh, i vitlajući njime kao kopljem, jurišala je na zmiju.

Zmija se izmicala, dovoljno vješta i brza da je Riona uopšte nije mogla da dotakne, te je podigla svoju glavu, veliku poput glave konja, i raširivši peraja pomoću kojih se odupirala valovima, nadvila se nad jadnu djevojčicu kao da će je progutati bez imalo otpora. Riona je ispravila svoje improvizirano koplje, i usadila njegov drugi dio u pijesak, iščekujući zmijin napad zatvorenih očiju.

Zmija je pojurila naprijed, isukanih očnjaka prepunih otrova, ali nije stigla da ih uroni u Rionino tijelo, jer je odnekle iza njenih leđa, tiha kao smrt, doplovila golema sova, i svojim moćnim kandžama podigla zmiju kao da je perce, te opet s njom uzletjela visoko uvis. Kada je dostigla golemu visinu, sova je ispustila zmiju, i ova je tresnula od pijesak, ošamućena. Sova je zatim ponovno jurišala, rasklopljenog kljuna i spremnih kandža, i rstrgala zmiju na komade.

Lucian je uzdahnuo, ne vjerujući. Nigdje u knjigama nije pisalo o ovome. U jednom izdanju Ode Rioni, autor napominje da je Riona zaista voljela sove, ali nije imao navoda zašto.
Sova je koračala pijeskom, i prišla djevojčici, koja je i dalje držala svoje koplje, ali sada vidno drhtureći od straha. Jednim zamahom kljuna istrgla je onaj komad drveta iz njenih ruku, i prislonila svoju golemu glavu uz djevojčicu, pokazujući tako da joj ne želi zlo. A Riona je uzratila ovaj neočekivani zagrljaj, tiho jecajući.

Lucian je proživljavao Rionin život, zajedno sa njom, i gledao kako djevojčica prerasta u djevojku, i kako uči sve tajne arhitekture pod budnim okom poznatog arhitekta Nerguia, koji je bio dijelom Nerhos. Nerhos je bila rasa čovjekolikih bića koja su pak imala dlakava tijela i goleme rogove slične onima koji su krasili ovnovske glave. Međutim, kako je njihova loza postajala razrijeđena sa ljudskom, ili vilenjačkom krvlju (jedine dvije rase čija krv se mogla miješati sa Nerhoskom tako da se rodi dijete koje preživi), oni su polako izumirali. Pretpostavlja se da svako sedamnaesto dijete rođeno u Dinithiru ima nešto Nerhoske krvi, a ponekad bi se od dvoje ljudskih roditelja rodilo dijete koje je imalo naznake rogova, i ono je smatrano nadarenim. Nerhoski narod rađao je neprikosnoveno najbolje arhitekte i graditelje. Nerhos po imenu Enegis je izgradio kraljevsku palaču u Idralythu, ponos i diku čitavog Amotyra.

Riona je žedno upijala svaku riječ svoga mentora, izgovorenu dubokim grlenim glasom, noseći na srcu svoju zakletvu. Uskoro je nadmašila svoga učitelja, osmišljavajući divne nove lukove i snažne potpore, osiguravajući snažnije građevine za mnogo manje troškove. Na njen dvadeseti rođendan, Nergui je izjavio kako želi da ona njega sada podučava gradnji, jer je njeno znanje očigledno preteklo njegovo.
Riona je gradila mnoge građevine, ali njeno srce ostade neispunjeno, jer Tagol je i dalje bio bez svjetionika, a pogotovo bez onako golemog i veličanstvenog kakvog je ona obećala da će imati. Te je ona, pozdravivši se sa svojim učiteljem koji ju je teška srca pustio da ide, otišla u prijestolnicu, da zatraži od kralja Thralna, koji je tada stolovao Amotyrom, dozvolu za novi projekat, najveličanstveniji svjetionik kojeg je svijet do tada vidio.

Kada je rekla kralju da je njena želja da svetionik bude dovoljno visok da se sa njegovog vrha mogu gledati oblai kako prolaze ispod, Thraln je prasnuo u smijeh.

„Djevoko, pa ti želiš da pogledaš Ardeusa u oko!“, reče on, na što se Hierofant, koji je bio blizu, odmah poče naizgled moliti za milost Ardeusovu.

„Ne, kralju moj, samo da otmem što više života iz ralja one koja vječno prijeti.“, ispriča se Riona, i poniznu povi svoju glavu. Kosa joj je i dalje bila svezana u dvije raskošne pletenice-nije je mijenjala ni jedan jedini dan od onog koji ju je obilježio za sva vremena.

„Djevojko, Machidiel se ne da prevariti. Čak i ako spasiš hiljade ljudi, Machidiel će ih uzeti.“, nadovezao se Hierofant.

„Ako im uspijem obezbijediti dan, ili samo sat vremena više, moje životno djelo bit će ispunjeno, a i moje srce takođe.“, reče Riona, ne podižući glave.

Kralj Thraln, koji je bio meka srca prema podanicima isto onoliko koliko je bio okrutan prema svojim neprijateljima (u to vrijeme bio je to narod Batsuhk, koji je pripadao dijelu sviejta kojeg nazivaše Grimtol), i dozvolio joj je da sagradi svoj svjetionik, ako to bude umjela, ali da ga ukrasi mnogim kipovima Hierofanta i mnogim runama koje bi udovoljile Ardeusu, ne bi li ga čuvao vjekovima koji će doći. Riona je pristala, te je uskoro počela gradnja.

„Theodoriče. Oprosti mi što kršim riječ koju sam ti dao kada je ovo počinjalo, ali moram da te pitam.“

„Pitaj onda! Samo tiho, jer vrijeme je kao površina jezera, i ponekad, naše riječi čine veće mreškanje na toj površini, nego li smo toga svjesni.“

„Je li Ardeus doista blagoslovio Toranj?“

„Mislim da će ti se to samo otkriti, samo pogledaj dalje.“
Isprva je gradnja tekla glatko, kameni stubovi su postavljeni i toranj je polako rastao, i iz dana u dan je dostizao sve veće i veće visine. Rionino srce je igralo u njenim prsima sa sakom novom zorom, i svaki zalazak sunca sada je gledala sa svoga tornja, i svakim danom ga je gledala malo duže, pošto su visine bile veće.

Ali, kada su dosegli određenu visinu, počeli su da se javljaju brojni problemi. Ljudi nisu mogli da podižu kamen dovoljno visoko. Užad bi popucala. Ruke bi im se umorile od silnog navlačenja kanapa kroz koloture. Neki od njih su čak i pali sa tornja, nalazeći svoj kraj u sudaru sa tlom. Ostali bi odlazili jer su se plašili slične sudbine. Uskoro je Riona ostala sama na tornju, plačući gorke suze. Vidjevši da će njeno djelo ostati nezavršeno, Riona zaplaka gorko, i moljaše Ardeusa, oca milosti, da joj pomogne, i zauzvrat je ponudila svoj život.

„O Ardeuse, oče naš; molim ti se jer nemam drugog načina. Molim te, pomozi mi. Pomozi mi da spasim mnoge ljude strahovite sudbine. A kada ovaj toranj bude gotov, kunem se, bacit ću se sa njegovog vrha.“

Da li Ardeusovom voljom, da li pukom slučajnošću, Riona osjeti lepet golemih krila. Sova koja joj je spasila život prije toliko godina, sada je ponovno lebdjela, zapljuskujući je iznova i iznova naletima zraka svojih pregolemih krila. Iza nje, Riona je mogla da nazre još mnogo sova, čitavo jedno jato, i obradovala se kao maleno dijete. Sove su nosile kamen sa lakoćom, i nizale su ga nevjerovatnom preciznošću. Nije bilo sumnje u njenom srcu, Riona je znala da ju je Ardeus odlučio pomoći svojom voljom. Isti taj dan, Toranj na Tagolu je bio gotov. Sova koja ju je spasila, sada je postavljala posljednje kamene gromade na sam vrh Tornja. Druga je nosila golema ogledala koja će usmjeravati svjetlost iz Sunčevog kristala; kojeg je pak nosila treća sova, na okean. Njeno djelo je bilo gotovo, i Riona je znala što je to značilo. Hodajući polako, ona je bez oklijevanja došla do ruba, i pogledala dolje. Ogromna visina je učinila da se njenom kičmom proširi čitava jedna vojska trnaca, ali nije ustuknula. Zatvorila je oči, i kao jednom davno, osjetila kako se čitav njen svijet razdvaja od nje same. Bacila se sa vrha tornja, i osjetila zrak kako joj udara o lice.

Lucian je gledao sa suzom u oku.

Ali, Riona je osjetila i kandže sove, kako je nježno uzimaju za ramena, i podižu uvis. Sova ju je uprtila i nosila kroz oblake, pokazujući joj raskoš i veličanstvenost sunca koje je rasipalo svoje zrake preko mora bijele pare ispod. A zatim, sova je počela da ponire, i uskoro je Riona ponovno osjetila tlo pod nogama. Tu noć je usnula ušuškana u sovino perje, i usnila najljepši san koji joj je godinama izmicao. U tom snu, bila je zajedno sa svojim ocem, i smijali su se oboje. Smijali su se mnogo.

Riona je poslije svega ovoga, ipak našla svoj mir. Nije više gradila ništa. Provela je ostatak svojih dana u Idralythu, u kojemu je našla pjesnika koji ju je volio, i sa kojime je rodila dvoje djece. Ako bi se neko zaputio u kraljevske rodne linije, i pratio je do danas, našao bi da ima dvanaest živućih potomaka, i da svaki od njih ima oči plave poput beskrajnog neba u Tagolu.

„Sada shvatam“, reče Lucian.

„Šta to?“, upita Theodoric, praveći se neuk.

„Zašto si me doveo ovamo.“, odgovori Lucian.

„A je li? A zašto to?“

„Prije sam mislio da je lako čitati ljude. Da je to stvar trena, i da je vrlo lako vidjeti kroz njih.“

„A sad?“

„A sad vidim da je svaki čovjek beskrajno nepoznat, čitav jedan svemir unutar samog sebe. I da zaista znam kakav je neko, morat ću ponoviti ovo. Proživjeti čitav njegov život. Inače...“

„Inače-šta?“

„Inače nemam pravo da mu sudim.“, izjavi Lucian.

„Mislim da ima nade za tebe, dečko. Možda jednom i ja budem trebao poduke od tebe...“, nasmijao se Theodoric.

Čekalo ih je dugo jahanje preko prolaza na gorju Aphean, ali Lucianu nije smetalo, nimalo. Nakon ovoga što je sada doživio, osjetio se kao novi čovjek. Sunce je već polako zalazilo, a svjetlo Tornja je postajalo izraženije kada su dvojica medija krenuli na svoj put natrag u Idralyth, svaki zamišljen, svaki još uljuljkan čistom snagom koja je sa ovog mjesta odzvanjala nadaleko i naširoko, baš poput svjetla sa vječnog Tornja.


Stariji postovi