Bajke i svjetovi

MOJI LINKOVI

17.01.2017.

Michael (Kratka priča, dio 1)


Sa predavanja doktora Edlunda, 12.10.2030.

...i tako znamo da je evolucija prevrtljiva stvar. Evolucija nagrađuje dobre osobine. Ali, šta je dobro, u kontekstu evolucije? Snaga, snalažljivost, prilagodljivost. Svi znamo da je to nemilosrdna postavka, da preživljavaju oni sposobni da se izbore za pravo da prežive. I gledano s evolucijske strane, ovo je veoma učinkovito. To je način, da se izrazim najjednostavnije moguće, testiranja kombinacija gena i mutacija, i odvajanja onih koje su superiornije od onih koje su inferiornije. Naravno, oni sa slabijim karakteristikama odumiru, nestaju, nemaju priliku da se razmnožavaju dalje, da šire inferiornije gene na sljedeće generacije. Time se, svakom sljedećom generacijom dobija sve čišći genetski kod, sa sve kvalitetnijim osobinama. Svaka naredna generacija pruža novu mutaciju, superiorniju svojim roditeljima. To je prirodni način.

Ali, šta se dešava kada se evolucijski način ne može da provodi? U prirodi je to nečuveno, ali ne i kod čovjeka. Sa rastom inteligencije i svijesti, čovjek dolazi do empatije, do saosjećanja. Da budemo jasni, u prošlosti, ovo je bila ogromna snaga čovjeka dok još nije bio čovjek. Primati imaju empatiju jer im je to bilo potrebno da prežive, i kasnije da dominiraju Zemljom. I to je bilo u redu dok čovjek nije bio na vrhu lanca ishrane. Ali danas, ta empatija čini više štete, gledano sa evolucijske strane. Znam već, u vašim umovima se postavlja pitanje "Zar to profesor Edlund sugestira da ljudi treba da ubijaju jedni druge?". I u pravu ste da to pitate. Ali upamtite, moje stajalište je evolucionarno, ne etičko. Zanemarimo na trenutak prava i osjećaje, i pogledajmo na problem sa objektivne strane.

Ljudi danas nemaju regulacije. Nekad, geni koji bi nas činili slabima bi izumrli, ili bi barem bili manje prisutni. Geni koji nas čine nedovoljno pametnima i snalažljivima, nestali bi davno prije srednjeg vijeka. Ljudi, bez regulacije genskog materijala, prosljeđuju sve gene na buduće generacije. Plus, uz današnje napretke u medicini i tehnologiji, naš DNK je krhkiji i puniji mana nego ikad. naši imunološki sistemi su slabi, jer se oslanjaju na pomoć lijekova. Naši umovi polako zakržljavaju, osim ako ih sami ne stimulišemo, jer danas imamo kompjutere i mašine za sve. O problemu prekomjerne populacije da i ne pričam. Možda prekomjerna populacija i ne bi bila toliki problem sama po sebi, da nije erozije genetskog materijala...



Obavijest javnosti, 30.04.2045.

Zemlja i okolni sistemi sada imaju oko 72 milijarde stanovnika. Problem kontrole populacije bit će riješen
kroz kontrolisanu reprodukciju.

Osobe koje su voljne da imaju potomstvo, mogu da ostvare svoja prava na jedan od dva načina:

I - Da se podvrgnu rigoroznom testu volje, izdržljivosti, intelektualnog kapaciteta, i etičkog kodeksa, sa
dodatnim testiranjem DNK, sa namjerom da se utvrdi podobnost subjekta za daljnje razmnožavanje

II - Osobe koje nisu voljne ili sposobne za prirodno razmnožavanje mogu da ipak ostvare svoja prava pomoću bioinženjeringa. Firma AC Genetics je voljna pružiti svoje usluge, za naknadu. Djeca rođena na ovaj način će automatski imati genetički poboljšane sposobnosti.



Testiranje i bioinženjering su stupili na snagu 04.08.2045. Testovi koje je država postavila bili su uistinu rigorozni, do te mjere da je veoma mali broj populacije uspio da ih riješi i dobije pravo da ima djecu na prirodni način. Testovi su se sastojali od nevjerovatno kompleksnih testova inteligencije, i testova fizičke spreme na nivou vrhunskih sportista.

Naravno, većina stanovništva je pohrlila ka AC Geneticsu, koji su ispočetka nudili proceduru po veoma prikladnim cijenama, svega par Univerzalnih kredita, cijena koju bi jedan prosječan građanin zaradio za par mjeseci.

Jedan od tih parova bili su Arthur i Donna Proud, koji su dana 09.11.2045. čekali na svoj termin kod upravitelja firme.

Čekali su od 8 ujutro, sve do 11, i Donni je već bilo dosta sive čekaonice sa neugodnim klupama presvučenim isto tako sivom kožom. Gledala je u sat na zidu, posmatrajući crvenu kazaljku koja je ujednačenim ritmom otkucavala sekundu po sekundu. Da je bio bilo koji razlog, otišla bi već davno, ali ona i Arthur su pokušavali da imaju djecu još i prije ovog suludog zakona o populaciji, i nije im išlo od ruke. Sada, sa svim ovim testovima i budalaštinama, taj se cilj činio još daljim.

"Nikad prije nisam čula za AC Genetics", pomenu Donna, i dalje posmatrajući sat na zidu. Ispod njega je srebrnim slovima pisalo AC GENETICS - gdje priroda prestaje, počinje savršenstvo.

"Nisam ni ja. Na internetu piše da je firma poprilično nova, i da se fokusiraju baš na ovo, na DNK analizu, i...usavršavanje."

Donni se to nije sviđalo. Da je ikako bilo prilike, htjela bi da njihovo dijete zaista bude njihovo, sa svim manama koje bi mu pripale. Možda bi imao Arthurov kukast nos, ili njen mladež iza uha. Možda bude djevojčica i naslijedi njenu prirodno kestenjastu kosu, ili Arthurove zelene oči? Bilo kako bilo, miješati se u to, činilo se neprirodno. Da je Donna vjerovala u neko božanstvo, možda bi rekla i da je to... Nesveto. Grijeh.

"Ne sviđa mi se to, Artie. Nimalo."

"Nemamo drugog izbora, dušo. Ja ne mogu proći one testove, ne sa mojim koljenom", i potapšao se po koljenu. Ozlijedio ga je u nesreći prije nekoliko godina, i od tad više nije bilo isto. Nekim noćima, bolilo ga je kao sam vrag, i nije mogao da zaspi. Takvim noćima bi se iskrao iz sobe, i otišao u podrum, gdje je držao svoj štafelaj, i slikao je lisice. Uvijek lisice. Nije znala zašto, a kad bi ga upitala, on bi slegnuo ramenima. Imao je mnoge druge ekscentričnosti, i Donna je naučila da živi s njima. "Nema šanse da istrčim milju za manje od minute i pol. Ti možda i prođeš, ali kakve ima veze ako ja ne prođem?"

"Ipak, nekako mi se čini čudno, ovo mjesto mi se čini nekako... mrtvo. Sterilno. Previše je sivog i metalnog, premalo bilo čega drugog."

"Ma daj, Donna, nije tako velika stvar. Danas odemo, potpišemo ugovore, sutra idemo na ono ostalo što treba, i za devet mejseci..."

" Šest mjeseci", prekinuo ga je glas njemu s lijeve strane "Ovdje u AC Genetics mi pružamo uslugu brže gestacije. Zašto čekati 9 mjeseci kada možete 6?"

Mlad čovjek u kuti stajao je na vratima. Na džepu je imao identifikacijsku karticu. Da je Arthur mogao da vidi pobliže, vidio bi da piše Dr. Manheim.

"Zato jer priroda...", zazijevi Donna, ali mladi doktor je blagim glasom odmah prekinuo.

"Priroda je vani. Ovdje, vi određujete šta je prirodno, a šta nije. Izvolite."

Rakošnim pokretom ruke pozvao ih je u ured. Sljedećih pola sata raspravljali su o opcijama, o varijablama, o zakonskim posljedicama. Arthur je govorio, Donna je nekako izgubila volju da priča. Osjećala se zarobljenom u lošoj situaciji. Željela je djecu. A drugog izbora nije bilo.

Na kraju tih pola sata, doktor Manheim im je uručio primjerak ugovora kojeg je imao već pripremljenog u ladici stola.

"Šta je ovo", upitao je Arthur.

"Osiguranje. Za vas... I za nas. Ovdje stoji da je postupak intelektualno vlasništvo ove firme, jer vrlo je vjerovatno da ćemo se susresti sa konkurencijom koja će pokušati da kopira naš postupak. Zauzvrat, mi garantujemo posao u jednom ogranku naše firme vašem sinu, kada bude dovoljno zreo za to."

Arthur je potpisao. Zvučalo je dosta dobro.

Šest mjeseci kasnije, Donna je rodila predivno dijete koje je imalo očeve zelene oči i njene usne.

Mali Michael je rastao kao čarolijom, rastao u veoma bistrog i snažnog mladića. Bio je visok, veoma visok, mnogo viši od oca i od majke. Bio je pametan, toliko pametan da je već sa 18 godina počeo da piše vlastite teorije u području fizike. Pisao je i priče i pjesme, i mnoge od njih su objavljivane u magazinima i zbirkama poezije. Crtao je, slikao. Napisao je i dvije pjesme za električnu gitaru. Na kraju krajeva, Arthur, i Donna su bili sretni što su se odlučili na tretman kod AC Geneticsa. Njihov sin bio je čudo prirode.

Pa ipak, nekako se činio i impozantan, zastrašujući. Pričati s njim bilo je veoma nezgodno, jer su stalno osjećali kako je u svakom pogledu nadmoćniji, bilo fizički, bilo psihički. Sve što su oni mogli, on je mogao bolje. Uz to, činio se neobično odsutan. Kao da je obuzet stalnim radom i napretkom, vlastitim unapređivanjem. Što bi bilo dobro, osim što kod njega nije bilo radosti, nije bilo smijeha niti uživanja.

Čak je i njegova poezija bila savršeno simetrična, do u slovo. Njegove priče su uvijek pratile racionalan i logičan tok, i uvijek dolazile do logičnih zaključaka. Njegove pjesme na gitari su sadržavale odlične akorde i lijepo postavljene pauze, ali nekako su se ipak činile mehanički i suhoparne.

Njegove slike su bile simetrične, ako bi u pitanju bio portret, simetrične do te mjere da su u ljudima izazivale neku nelagodu.

Arthur i Donna su počinjali da brinu, sve dok nije upoznao Tashu, djevojku čiji su roditelji nju začeli prirodnim putem, oboje su prošli testove. Michael se zaljubio, i uskoro oženio Tashu.

Kroz dvije godine, poželjeli su djecu. On je htio da opet odu u AC Genetics, ali Tasha nije htjela da čuje. Pa je Michael odlučio da je posluša, i da imaju djecu na prirodni način.

23.08.2068 su otišli na službeni test fizičke spreme.

Michael je bio prvi na redu.


Stariji postovi